Pre kladionica i apoteka, gradom su vladale igraonice: Sećate li se kultnih mesta iz 2000-ih?
Početkom dvehiljaditih, dok internet još nije stanovao u svakom stanu, a računar bio luksuz koji se čuvao kao porodični auto, po gradu su nicale PC igraonice, internet kafei i Sony klubovi brže nego pekare i apoteke.
U podrumima zgrada, lokalima između trafike i kladionice, u prolazima kod Vukovog spomenika ili blokovima Novog Beograda, svet je svetleo plavičastim sjajem CRT monitora i mirisao na zagrejanu plastiku, čips i energiju tinejdžerske slobode.
Grad koji je živeo noću zbog Counter-Strikea
U vreme sporog dial-up interneta, igraonica je bila portal u svet. Tamo se prvi put igrao Counter-Strike 1.6, vikao „rush B!“, učilo psovanje na internacionalnom nivou i ostajalo budno do jutra uz čuveni noćni paket. Za 150 dinara mogli ste da kupite celu noć avanture, nešto između sporta, druženja i malog bekstva od stvarnosti.
Redovi posle škole bili su normalna pojava, rančevi bačeni ispod stola, sendvič pojeden iznad tastature i vlasnik koji viče:
„Ko nije platio sledeći sat, gasim mu komp!“. Nije slučajno što su baš tada nastale prve brige da igraonice odvlače decu iz škole jer nebrojeni su slučajevi đaka koji su dane provodili u mračnim lokalima, očiju crvenih od ekrana i bez osećaja za vreme.
Čuvene igraonice po blokovima Novog Beograda i oko Slavije
Među beogradskim igračima tog vremena postojala su mesta koja su imala gotovo mitski status. Nisu sve igraonice bile iste, neke su bile tek obični lokali sa nekoliko računara, ali druge su važile za prave „gejming hramove“. Imena poput KGB, Laguna, Matrix, Cyber Net, ili čuvene igraonice po blokovima Novog Beograda i oko Slavije prenosila su se usmenim putem, kao preporuka za siguran dobar ping i ozbiljnu ekipu. Ako ste hteli pravi Counter-Strike meč, znalo se gde se ide. Vikendom su se zauzimala mesta unapred, a pojedine igraonice organizovale su i prve lokalne turnire, gde se igralo za simbolične nagrade, ali ogromnu slavu među društvom.
Vrhunac popularnosti beogradskih igraonica bio je negde između 2003. i 2007. godine. To je bio period kada ADSL tek počinje da stiže u domove, ali još nije postao standard, pa je igraonica bila jedino mesto gde se moglo igrati bez seckanja i čekanja da se telefon oslobodi.
Zlatno doba koje je trajalo kratko
Posle škole, oko četiri popodne, gotovo svaka ozbiljnija igraonica bila je puna. Često se čekalo da neko završi sat kako bi „upao“ za računar, dok je vlasnik vodio evidenciju na papiru ili starom Windows programu koji je neumoljivo odbrojavao vreme. Zidovi su bili oblepljeni posterima Warcrafta, GTA San Andreasa ili Need for Speeda. Negde je radio i video-klub, negde PlayStation 2, a negde čika koji bi otišao na ručak i ostavio klince da igraju satima besplatno jer je znao da će se vratiti sutra.
Tu su nastajala prijateljstva, prve simpatije, rivalstva između blokova i lokalni heroji koji „nikad nisu promašili AWP“. I onda gotovo neprimetno, sve je počelo da nestaje. Internet je ušao u stanove i ugasio svetla igraonica. Nije bilo drame niti zatvaranja uz naslovnice, samo su ljudi prestali da dolaze.
Mnogi lokali pretvoreni su u kladionice i kafiće
Brzi internet stigao je u kuće, računari su pojeftinili, te se online igranje preselilo u sobe, a druženje u slušalice i kasnije Discord. Mnogi lokali pretvoreni su u kladionice, kafiće ili prodavnice telefona. Neki su jednostavno nestali zajedno sa vlasnicima koji su shvatili da je era prošla, a ostale su samo poneke moderne gaming sale ali bez one haotične energije, bez galame i spontanosti.
Sve u svemu, svetla su se gasila jedno po jedno, a generacija koja je odrasla uz zujanje ventilatora i udaranje po tastaturi shvatila je da je jedno beogradsko detinjstvo završilo svoju partiju.
Zabranjeno preuzimanje dela ili čitavog teksta i/ili foto/videa, bez navođenja i linkovanja izvora i autora, a u skladu sa odredbama WMG uslova korišćenja i Zakonom o javnom informisanju i medijima.
Bonus video: